Smrt…

“a koji ti sinko problem imaš… osim što si živ?”

Kako li će tvoja smrt izgledati, kako ćeš je ti dočekati? U bolesti ili u starosti, od metka, od nesreće u saobraćaju, u snu, u samoći, daleko bilo od gladi… Jedno je sigurno – ti nećeš znati! Ali ovi oko tebe itekako hoće…

Što se mene tiče – ja je se nagleda dovoljno! Ali ko mene pita….

Nije valjda dovoljno što se kao dijete nagledah plutajućih leševa po našoj Uni, gledaš u ono što je ostalo od čovjeka, kod jednog malo više kože, kod drugog malo više kostiju… nije dovoljno što vidjeh mrtvog vojnika, oči kao da su mu bježati iz tijela krenule… Nije dovoljno hladno lice dobrog druga sa kojim sam prošle nedelje fudbal gledao, sad ga ljubim u hladno čelo a tamjani dime okolo… Nije dovoljno neodgonetnuto tijelo gromade od mog strica, koje na bolničkom krevetu pod komom funkcioniše ali on nekako nije tu…. Nisu dovoljni oni požutjeli prsti na najnježnijoj ruci Majke, i njeni zadnji uzdasi…

Nije izgleda bilo dovoljno, pa tako juče gledah kako u ambulantna kola unose tijelo mog drugara, koji isto kao i moj stric bi gromada od čovjeka, jak ko stijena, a obojica zaspaše i ne probudiše se. Osta Jeca sa dva anđela pod svojim njedrima, da gura kroz život i podnosi tu užasnu bol. Ni njoj, kao ni meni izgleda nije bilo dovoljno…

I neće ni biti, jer me sigurno, a i nažalost, još mnogo smrti čeka!

Nekad sam se plašio smrti, lupao glavom, tražio rješenje jednačine s kojim ću pobjediti taj strah… Bukvalno se tresao od razmišljanja “eeeej, kako može biti da mene nema, šta, kao svijet ide dalje a ja da ne budem prisutan… nemere to!?!?”

Vjernici, pretpostavljam, nemaju taj problem, ja sam ga svakako imao. Danas se ne bojim smrti, apsolutno siguran da više boli inficiran korjen na kutnjaku ili uklješteni ligament. Ono što boli jeste patnja onih koji nastavljaju živjeti sa smrću bližnjega. Tu rješenja jednostavno nema!

A smrt dođe… najavljeno ili iznenada. Nekad je osjetiš, nekad je svuda oko tebe, a nekad joj i izmakneš u posljednjoj sekundi.

Znala je reći moja majka, praveći buftle u stanu tokom bombardovanja grada:

ma daj Nado, kakav podrum… mene će moj metak naći gdje god, ako mi je suđeno da danas umrem. A nije! Suđeno mi buftle da vam napravim”.

Znao je moj dobri Edo, na proplanku iznad našeg lijepog grada, uz kaficu i opuštajuće cvrkute komšijine motorne testere, meni reći:

e moj Igo, mom mozgu tada nisi mogao objasniti da je ljudski um, ma da je čovječanstvo dospjelo do te širine da je izmislilo oružje koje može ubiti tvog Edu… ma kakvi! Padaju ljudi oko mene, ja gledam i pitam se Bože dragi što su ovi ljudi dolazili na prvu liniju ako su mislili umirati

Tako sam i ja ta neželjena iskustva milion puta protutnj’o kroz glavu, dolazeći do onog poznatog zaključka da je i ta smrt samo dio života!

Volio sam od malena gledati ratne filmove, čitati one stripove u kojima više ima ubijenih nego stranica, bio sam i iskreni obožavatelj horor filmova, a pojavom ovog interneta i otkrivanjem onih tamnih stranica, na kojima se vidi sve ono što zamute na vjestima, gledajući dželata u sekundama prije izvršavanja “zadatka”, tražio sam nekakvo objašnjenje “kako možeš, čime opravdavaš to u svojoj glavi, kako ti se smjestile kockice ludila kojima sebi objasniš da to radiš za neko dobro”!?!

Nijednog nisam čuo da radi za đavola… on je, naprotiv, sasvim ubjeđen da je baš đavolu presudio!?

Zanimalo me to ludilo u čovjeku, ubjeđen i dan danas da onaj najdobriji i najbolji komšija – preko noći može postati onaj najgori i najluđi. Gledah takve snimke i tražih odgovore, sve dok ne postadoh Otac. E tad tu nešto klikne i više se nema stomaka za te “avanture”.

To je vjerovatno ona što spomenuh ranije. Ono što prouzrokuje strah ili bol… a koju ne osjeća onaj što odlazi, nego oni što ostaju da žive! Tad počeh strahovati za bol moje djece, kad ja odem… Kao da ja mogu uticati na to!?

Kvaka (to je sad moderno kaz’ti) je u tome što ovi koji ostanu, isto kao i onaj što je otišao, o toj boli, o toj patnji, potrebi za životom, potrebi za ljubavlju i slogom, prijateljem ili bratom, misle samo nekih mjesec dana nakon nemilog događaja… A onda se vrate u mašinu života, za koju ja više volim da kažem “mašina interesa”, koja samo melje li melje… do sljedećeg nemilog događaja kad se opet prisjetimo da smo ljudi.

Najviše sam pravih prijatelja stvorio u najgorim životnim okolnostima, tj. u ratu i u izbjeglištvu. Kad se jednostavno nema… pa se nema ni oko čega interes lomiti.

 

Vratiću se za kraj, na svog Strica, kojem ovu priču i posvećujem.

Kao dijete se sjećam da se više išlo kod tatine sestre nego kod brata. Čitav život je tu nešto škripalo, a Majka i Otac nikad nisu pričali šta je to. Dijete se nekako navikne da je to tako, pa jebajiga…

Dođe taj rat, Otac ostade da brani datu zakletvu, a njegov brat odluči da mu se ne miriši barut po prstima, pa konvojima 1993. odoše za Njemačku. Meni opet i to bi neshvatljivo… “pa bili bi valjda jači zajedno”.

Nakon toga vidjeh strica tek 2003. godine… kad je morao izaći iz Njemačke. Otac i tetka mu sredili da dođe u Australiju sa svojom porodicom i da opet budemo zajedno. Bili su to lijepi dani, ispunjeni osmjesima i nekom nadom… ali se opet kod tetke više išlo.

Usput, fizički i gestikulacijama ja najviše na njega ličim. Držali smo cigare na identičan način a kad sam ja propušio on je već bio u Njemačkoj!? Više volimo da jedemo živo nego pečeno meso. Hodamo istim stilom, ruke zabacimo na leđa i uzdahnemo… pa ‘aj šetaj. Volimo i pametovati… kratak nam obojici fitilj, dozvolili smo ženama da vode glavnu riječ u kući… itd itd

Desi se i njegova iznenadna smrt 2010. godine i tu krene ono razmišljanje:

alooo… u šta nam prođe vrijeme? Imam jednu ili dvije slike sa tobom, a Stric si mi! Očev brat… moj si, aman tvoj sam!!!”

Postoji kažu neki problem, neki tu ego radi, sujeta, neka malograđanština, mudo marjanovo! PU!

A bagremovi? A jak vjetar? Polako komšije!

Stric je sahranjen na muslimanskoj parceli “domaćeg”, da ne kažem “regionalnog” groblja ovdje u Australiji, po islamskim običajima, u kojima sam ja tad prvi put učestvovao. Vjernik nisam ali svaki put ispoštujem običaje… i kod svakoga, red je!

Nije mi bilo prijatno i svakako se nadam da čovječanstvo mora (nevezano koja religija je u pitanju), da civilizuje sam taj proces dženaze ili sahrane. Ljudi koji su u užem krugu pokojnika svakako zaslužuju mirniju proceduru i sa što manje dodatnog stresa tih dana.

Nišan (spomenik) postavismo svi, mada tako ne piše na samom tom nišanu. Aha, jopet taj ego, sujeta i malograđanština.

Rekoh… ispoštovah svu proceduru, ali za svoj mir i za svoju vezu sa Stricem ja još tih dana napravih kratak “video slide” u njegovu čast i za sjećanje na njega. Već skoro 10 godina, do evo danas, taj video stoji na mom YouTube kanalu ali sakriven od javnosti, ne mojom voljom, nego na nagovor strine, koja mi je objasnila da on to ne bi htio!?!

I sad se vraćamo opet na ona uskraćivanja, povlačenja i ustezanja, sve do sudnjeg dana, a onda se pitamo što je kasno i u šta potrošismo vrijeme uzalud?

Zbog toga od danas ne sakrivam više taj video, a ti Striče ako ga gledaš, na poluvremenu Dinamove utakmice – halali mi, tvoj sam 😉

Ti Strina nemoj da se ljutiš, ja tebe cjenim ali ne vidjeh te tri puta od kad sahranismo strica, prije skoro 10 godina…

Ja bol ne želim da čuvam u sebi više, a vi kako hoćete.

U sjećanje na sve naše najmilije što nas prerano napustiše i uz želju da mi koji ostasmo – lakše izdržimo taj ogroman nedostatak i bol. Ali najviše da ono vrijeme koje djelimo za života – djelimo pametno i kvalitetno,i uz što više iskrenih emocija i uzajamnog poštovanja!

Pogledaj video posvećen Stricu

“a koji ti sinko problem imaš… osim što si živ”

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s