Ja … 忍者, Jedan Dan

Naselje “Puhalo” je tih godina vrilo od djece i života, na svakom ćošku se nešto odigravalo, nisi mogao sve igrarije obići u jednom danu… autića/kamiona… pravljenje gradova od onih drva sa “Pilane”… klikera… partizana i njemaca… klisa… cure igrale špage, eme-esese, na jednom parkingu tenis, na drugom basket, na trećem nogomet… a kod Emira Čamdžića EKSKLUZIVA: video player, mo’š gledati film kad ti hoćeš, klikneš puljku i ono krene. Emirov ćaća Salko nabavio film “Nindža”… sunce ti poljubim, 28 puta smo ga gledali!
Svaka majka iz tog našeg ulaza je tih dana žalila što se Emir i Alen nisu “zamjenili” za stanove, jer kad mi, nakon tog Nindže, krenemo sa Emirovog 4. sprata, do Alenovog prizemlja, te jadne žene prežive, pa bar po dva srčana udara… Hodanje niz stepenice ali sa druge strane gelendera je bilo samo jedno od nindžinih moći koje su buktale u nama sat vremena nakon filma… Šurikeni (ono što ovi bacaju) su bili sve što bi mi usput našli… pa ti Ademe opet ostavi biciklo sa “mačijim očima” ispred ulaznih vrata!
Naveče se peku pečenjaci, 5-6 logorskih vatri oko naših zgrada… pričaju se priče, najčešće izmišljene i uveličane. Počelo se ozbiljno maštati, počele drugarice nekako drugačije izgledati, počelo se nešto osjećati prema njima, mada loptu nisu mogli zamjeniti ni u jednom trenutku… bar ne kod nas… pravih nindži. Dapače, bilo je i drugara koji su sjedili više sa drugaricama i bili baš fini i dobri, njih su roditelji tih drugarica više voljeli od nas. Oni su bili uredni i kulturni, sjedili u prvom redu na času… ma oni su bili najbolji… al’ za ukrašavanje leksikona, pravljenje pletenica i nošenja školske torbe sutradan…
Mi, prave nindže, umazanog lica od pečenjaka, takve čarolije sebi ne bi dozvolili. Na kraju krajeva, njima takvima nije bilo ni dozvoljeno da sjede oko vatre, jer u krađu kukuruza nisu smjeli ići, pa ostadoše sa curicama.
Godine su to puberteta, postera i muzike od New Kids on the Block, Michael Jackson-a, Roxette, BrianAdams-a… He-Man-a, BMX-ova… Godine su to Mulazimovih ćevapa, tj. “prazne” porcije, onog HotDog-a zbog kojeg smo trčali sa velikog odmora… aman ljudi dragi, godine su to najboljih kifli IKAD… Dizdarevih kifli!!! Po gajbu smo ih uzimali i donosili do naše vatre… pa onda po još jednu!

uuu bejbe …
Jednom zbog tih lijepih kifli dobih batine od Tonkinog Ivana iz “roze” zgrade, nama poznatije kao “zgrada Pelinog”. Bio Ivan stariji 3-4 godine, bio krkan, imao stripoteku, pravio se pametan, a ja takve nisam trpio, uživao sam provocirajući ga, i prije, a i poslije batina…
Ivan i Robi su mi bile glavne mušterije, kosti sam im jeo… ali sam sa Robijem ostao drugar, jer nije on bio tako loš, samo je bio stariji, bio jači, bio izazov… ko je još vidio nindžu a da nije prgav?!
Jes, jes… o Ružinom Robiju pričam! Mislim da me se i danas sjeti svaki put kad Prljavo Kazalište zapjeva onu poznatu pjesmu. Na drugoj strani, Ivanu sigurno nije do pjesme kad mu na um padnem. O Tonki svakako i nije bilo nekih pjesama…
Godine su to i oružja, baruta i maskirnih boja… godine su to i tenka na Uni!

Osvanu tenk na kaurskoj strani mosta, uperen direkt u našu apoteku.

 

Meni tad lijekovi nisu bili potrebni, pa me nije mnogo potresla meta na Apoteci, ali tenk LIVE… uhhh, to je već nešto. Nije to onaj tenk sa Emirovog video playera!
Slične emocije prema tenku je imao i moj stariji burazer Damir D. Vraćajući se sa “Sportskog”, sretnem ga kako svojim biciklom ide po keju i mostu ali ne prelazi preko polovine mosta…
“Šta je, ne smiješ tamo, ha?”
“Aj šuti, ti kao smiješ, vidiš li vojske tamo šta je…”
–  (moj burazer je živio u zgradi solidarnosti, ne u Puhalu, pa tako nije bio upoznat sa mojim Igrama Bez Granica sa Robijem ili Ivanom…)
“Matuhu, tenk su stavili, vidiš li?”
“Aha, tenk, tenk… odoh ja po BMX, budi tu, ja prelazim”
“Aha… hoš, hoš, malo sutra!”
“E vid’ćeš!“
Za 15min sam se našao negdje na sredini mosta sa burazerom, a u meni sve nešto kleca od straha gledajući u onu paklenu mašinu uperenu u Apoteku. Ne znam šta je, al’ kao da je od magneta napravljena…
“Hoš ići?”
“Idem idem, moram da ga dirnem”
“Čekam te ja ovdje hajvanu”

Krenuo nindža na BMX, ljubi ga majka…

Krenulo dijete od 11 godina da dirne tenk! Ismetov onaj klipan…
Hrvatski vojnik me zaustavlja, a ja parkiram BMX uz tenk i tako se naslanjam na njega … ‘bem ti sunce, dal ću čuti ovoga šta priča od silnog uzbuđenja.
Tenk i ja, kontakt ostvaren!
“Gdje si ti krenuo?” upita me redarstvenik.
Nit’ sam ja unaprijed razmišljao šta da mu kažem, nit sam ja mislio da će me uopšte i pitati šta… ja sam samo htio da burazeru dokažem da smijem preći, a i da dirnem tenk!
“Kod nane!”
Otkud NANE u Hrvatskoj Dubici, kako se ne sjeti “bake”, “drugara” ili čega drugog… (moja prava nane, jadna žena, za to vrijeme u Puhalu zeljanicu pravi).
Do tad sam mogao odmah nazad, al’ sad moram nastaviti kud sam rekao da idem, ili će me ovaj uhvatiti u laži… U svakom slučaju, ne valja “nane da čeka…”
“Koliko ćeš biti?”
“Ne znam čiko…”
“Aj…”
Pokaza on meni rukom i ja uđoh u Kaure. Vidim tenk od pozadi, vidim buraza na mostu, šta li tek on sad misli, gdje ću ja? O ovome se nismo dogovarali…
Tu je nekoliko uredno zategnutih vojnika na punktu, imaju bunker ukopan u nasip, al’ ja idem dalje, treba meni mir, treba da prođe neko vrijeme, da dođem sebi i skupim snage vratiti se nazad…
Sa lijeve strane, 50m niz ulicu, u dvorištu one lijepe bijele kuće, sa jos ljepšim dvorištem, vrtom i mislim da je bio ili bunar ili što god drveno na ćošku dvorišta – otprilike 100 pripadnika “MUPovaca”, “Zengi”, ili pitaj Boga kakvih… a za stolom u dvorištu, kao juče da je bilo, sjedi ogroman vojnik, na njemu bijela majica sa velikom šahovnicom isprintanom na sredini…
Ja se ledim…
Strah sad okreće one pedale, ja time ne upravljam više…
Stižem dole do raskrsnice, znam da lijevo vodi prema željezničkoj stanici i da tamo ima puno kuća, a da desno (kad idemo kod prijatelja u Novsku) nema toliko kuća. Meni treba opcija “nema kuća”, meni treba mir…
Na desnom ćošku onaj lokal, šta god da je tad bio, ispred njega još dvadesetak vojnika… Skrenuo sam desno, nema sad okretanja. Tu je i Ivanova kapija, ima on kod nas stan, ali kod “njih” ima kuću, sa sve onom visokom ogradom… Dal’ tu da stanem, dal’ će me baba njegova prepoznati, dal’ je baba uopšte tu? Idem dalje, tražim ono “nema kuća”…
Vaš nindža je otišao nekih 3km niz ulicu, sve do nekakve fabrike ili skladišta, ispred čijeg ulaza ima veliko stablo pored puta i nijedne kuće u blizini. Mir, napokon. Siđem sa bicikla, naslonim se na drvo i mislim, mislim, mislim…
“Jeb’o te tenk, što nisi sačekao naši da postave jedan”
“Jel’ burazer još mene čeka, da nije i on krenuo za mnom”
“Kako ćeš nazad, šta ako zatvore most”

Opcija “nema kuća”
Ne znam tačno koliko sam ja sjedio tu pod drvetom i glumio “Ferdinanda”, ali manje od pola sata zasigurno nisam! Skupih snagu, sjedoh na BMX i zavrtih pedale nazad kući.
Joj samo da mi se dočepati Apoteke … joj samo da mi se dočepati lijepog Puhala…
Ivanova kapija još zatvorena, ne vidi se s’ puta dal’ neko ima tu… Dolazim do raskrsnice – nema nijednog vojnika kod onog lokala. Lokal polupan. Idem lijevo prema mostu, ‘vamo pored bijele kuće ima vojske kao što je i bilo, samo što je onaj grmalj završio ručak, ali tu je, u masi… Svi u uniformama, samo njegova bijela majica štrči, a o šahovnici da ne pričam…
Sa lijeve strane sokak, makadamski put, ide nekako ukrivo prema Uni. Vojnik ide u mom pravcu, mlad vojnik ali nosi onu staru švabsku ručnu bombu, kako li se bješe zove “kruška” ili tako nešto…
Uhhh, bjež’ tamo od mene, sotono…
Još samo malo pa most, naš dragi žuti most, najdraži naš most, samo da mi ga je vidjeti sa one strane… eno ga Hotel, eno zgrada naših, eno Une, eno… eno nema burazera, ne vidim ga na pola mosta!? Ja se vraćam, a on je možda prešao most za mnom? Možda je skrenuo ka željezničkoj i još me traži…
“Kako je nane mali?” presječe me k’o rafalom ovaj zategnuti bezdušnik.
“Dobro”
Ni slovce više iz mene nije izašlo! Vrti Igmane pedale, vrti to brže… preko vode do slobode! Negdje na pola mosta, sve se u meni promjeni…
Eno ga burazer, juhuuuu!
Jooooj šta ću mu raditi, joj zajebavaću ga dok je živ. Joj kad se vratim u Puhalo… joj kad se pohvalim ovim nindžama na kukuruzima večeras, joj kad izađem pred Bojanu ili Danijelu… Jelenu ili Bebu… joj gdje onaj krkan Ivan da ga gađam kiflom u glavu, dirnuh “njegov” tenk prije njega… joj samo mati i ćaća da ne saznaju šta sam uradio, ustvari više ćaća, visiću sa terase! Komšiji Brkiću i da kažem, on je policajac, on voli te priče… iz više razloga!
Sa naše strane mosta sjede dvojica milicajaca, na onim hotelskim narandžastim stolicama, odmaraju, ma razglednička atmosfera… nit’ me ko šta pita, nit’ su nešto opasni, uz njih onaj plastični kiosk, i neke puškice… a ja 忍者 … ja dirnuo tenk! Šta dirnuo – naslonjen bio, vodio razgovor!
Bio sam glavni u Puhalu par dana … bar sam ja tako mislio. Oni karatisti Dubički što galamiše po školskim salama su bili u sjenci nas… pravih nindži.
Kad je splahnuo taj osjećaj – pa naravno, gdje drugo nego opet preko mosta!
Prelazio sam naš most još nekoliko puta, samo prvi put je teško. Inače!
Kod narednog prelaska most je bio srušen, tenka nije bilo, velika kuća je gorila, okolo se pucalo, a Ivanova kapija nije bila zatvorena, ustvari bila je na zemlji…
O tome neki drugi put…

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s